fbpx

Miroslav Vukajlović, intervju Reporter 2002.godine, tema: nezaposlenost i rad na crno

Rozmimoiloženja počinju čim se povede riječ o uzrocima nezaposlenosti, a rasprava o (ne)mogućnostima prevazilaženja takvog stanja zna rezultirati i “hvatanjem za vratove”. Nije ni čudno, jer se oni kojima pozicija u vlasti daje mogućnost da nešto učine u vezi s pitanjem rješavanja tog problema čvrsto drže zauzetog stava -nezaposlenost je prirodno, trajno stanje, prosječnog BH građanina, kao što je prirodno da se jede ili spava tako je prirodno i da se bude nezaposlen.

Slava Govedarica ma, ljudi je li to moguće. BiH je šampion. Šampion. Više od decenije zaredom. Sjajno, sjajno, sjajno… Zvuči tako dobro. Za apsolutnu sreću nedostaje samo jedan glupi uslov – da je ovdje riječ o sportu, a ne o nezaposlenosti. No, svejedno “pobjednički” niz, koji nas je i ove godine doveo do šampionskog trona, zaslužuje da ga pomenemo: BiH-Makedonija (40:37), BiH-SCG (40:28), BiH-Hrvatska (40:19), BiH-Albanija (40:14), BiH-Bugarska (40:12), BiH-Rumunija (40:6)… Uz  napomenu da brojevi u zagradi označavaju postotak nezaposlenog radno sposobnog stanovništva u zemlji, obavezno je pomenuti i da BiH rekord od 40 odsto, nije (na sreću) vjeran pokazatelj igre na terenu, jer da jeste BiH bi bila prvak i po procentu od gladi preminulog radno sposobnog stanovništva.

Suvoparna statistika, naime, ima u vidu samo “zvanično nezaposlene” – one koji su prijavljeni na biro rada, dok oni među njima koji istovremeno, da bi preživjeli, rade na crno, nisu “statistički obrađeni”. Dijagnoza bez terapije: Sa radnicima na crno ili bez njih, koji su opet problem za sebe, niko ne može osporiti činjenicu da nezaposlenost u BiH ima nedopustivo visok nivo i da bi ga u redu prioriteta u budućnosti trebalo rješavati “juče”. lako je skoro nemoguće naći sagovomika koji se ne bi složio sa ovom konstatacijom, to je jedino oko čega postoji slaganje. Razmimoilaženja počinju čim se povede riječ o uzrocima nezaposlenosti, a rasprava o (ne)mogućnostima prevazilaženja takvog stanja zna rezultirati i “hvatanjem za vratove”. Nije ni čudno, jer se oni kojima pozicija u vlasti daje mogućnost da nešto učine u vezi s pitanjem rješavanja ovog problema čvrsto drže zauzetog stava – nezaposlenost je prirodno, trajno stanje, prosječnog BiH gradanina; kao što je prirodno da se jede ili spava tako je prirodno da se bude nezaposlen.

Shodno takvom razmišljanju, van pameti je nešto tu mijenjati, a pogotovo praviti strategiju. Nije do njih, naravno. Viša sila je u pitanju. Proizvodnje nema pa nema ni novih radnih mjesta. Kraj priče. Dok se čeka valjda da opet viša sila pokrene proizvodnju i sve druge aktivnosti koje bi se mogle sprovoditi za ublažavanje nezaposlenosti kao da su zaleđene. Umjesto da se to vrijeme iskoristi za prilagođavanje ponude radne snage novim zahtjevima tržišta, sve je nastavljeno po starom, pa je povećanju nezaposlenosti, osim famoznog nepostojanja proizvodnje, maksimalan doprinos počelo da daje i školovanje kadrova za kojim postoji slaba ili nikakva potražnja.

Miroslav Vukajlović, direktor jedine privatne BiH agencije za posredovanje pri zapošljavanju smatra da je glavni problem upravo u samom načinu obrazovanja. “Mi imamo u postojećem sistemu obrazovanja situaciju da se ništa nije promijenilo u zadnjih 20 godina. Iako je za to vrijeme i na svjetskom tržištu i ekonomiji uopšte došlo do bezbroj promjena, mi smo ostali pri stavu koji je važio i prije dvije decenije: da neko treba da se obrazuje za samo jedno zanimanje i da će taj neko taj posao raditi čitav život. Istovremeno, ljudi koji odlučuju o reformi obrazovanja uporno odbijaju da išta promijene jer postojeći sistem obrazovanja najviše odgovara upravo korumpiranim profesorima”, ističe Vukajlović, dodajući da njih nije briga što iz 15-godišnjeg procesa školovanja izlaze mladi ljudi sa zvanjem i znanjem koje je neupotrebljivo u praksi. Da bi teorijski odlično potkovanog “stručnjaka” mogli uključiti u radni proces poslodavci bi morali investirati novac u obuku i edukaciju novoprimljenih ljudi da bi oni za koju godinu toj firmi donijeli profit. Koliko je dalekovidnih poslodavca u današnje vrijeme spremno i u finansijskoj mogućnosti da investira u takve radnike, vrlo je diskutabilno. U svakom slučaju svi su na gubitku, osim pomenuitih prosvjetnih radnika. Vukajlović ističe da se u praksi još ne vide rezultati reformi o kojima čelnici univerziteta i pojedinih visokoškolskih ustanova pričaju. “I sada kao i prije četiri godine studenti izlaze sa fakulteta jednako nepripremljeni za uključivanje u radni proces po novim zahtjevima tržišta”, ističe naš sagovornik, dodajući da bi po hitnom postupku trebalo u skupštinsku proceduru staviti zakon o privatizaciji srednjeg i visokog školstva koje bi u tržišnim uslovima poslovanja u kome prođu ima samo kvalitetan “proizvod” (u konkretnom slučaju stručan i sposoban kadar) vrlo brzo pokazalo svoju pravu vrijednost. Neusklađenost ponude i potražnje: Još gora stvar od fabrikovanja kadrova koji, iako imaju zvanje, nisu spremni da se uhvate u koštac sa obavezama koje pred njih postavlja radno mjesto (ovaj je propust ipak moguće popraviti za godinu, dvije praktičnog rada), jest školovanje obrazovnih profila za kojim je bukvalno prestala potreba, a niko i ne pomišlja da se ti odsjeci ukinu, a umjesto njih uvedu neki za kojima potreba postoji.

“Pitao sam tokom  jednog razgovora rektora Mirjanića da li on može da utiče na to da se određeni smjerovi, pa čak i fakulteti, za kojima nema potrebe, ukinu. Rekao mi je da može, ali da neće to da uradi?!?”, priča Vukajlović, navodeći primjer tridesetak profesora geografije koji su se obratili Agenciji Spektar i koji nemaju šansu da dobiju zaposlenje u struci zbog najavljenog ukidanja tog predmeta na fakultetima i srednjim školama. Profesori geografije već su se pokazali kao poseban problem sudeći i prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje. “Iako na birou imamo puno više nezaposlenih pravnika i ekonomista, mnogo je veći problem 56 nezaposlenih profesora geografije, jer se ovi prvi stalno ‘kreću’, jedni se zapošljavaju drugi dolaze na biro, itd. Međutim, ovih 56 profesora geografije stoji. Štaviše, njihov broj se povećava, jer pristižu novi”, kaže šef banjalučke filijale Zavoda za zapošljavanje RS Felicija Radović.

Karakterističan je po njenim riječima i obrazovni profil – tehničar drumskog saobraćaja. “Njih je 230 na našoj evidenciji, s tim da se ja ne sjećam da je za sve ove godine neko sa tim zanimanjein tražen. Mislim da je prva generacija završila početkom osamdesetih, ali se oni još školuju.” Za razliku od ovakvih primjera gdje je oživljavanje interesa za ovakvim obrazovnim profilom teško očekivati., u nekim slučajevima, smatraju naši sagovornici, nepostojanje interesa tržišta za pojedinim profilom kadrova, prolazne je prirode. Bar se oni tako nadaju. “Iz našeg iskustva mogu reći da su manje traženi mašinski inženjeri, tehnolozi i poljoprivredni inženjeri. Pošto je riječ o zanimanjima koja su u svijetu jako tražena i koja su to bila i kod nas prije 20 godina, smatram da će oni i kod nas postati aktuelni nakon nekog vremena, budući da je suštinski razlog trenutnog odsustva potražnje za njima to što je proizvodnja na ovim prostorima skoro ugašena”, ističe direktor Agencije Spektar. Iako bi bilo logično da entitetske i BiH. vlasti kontinuirano sprovode istraživanja koja bi imala cilj da se ustanove tačni zahtjevi tržišta za radnom snagom i da se prema tome prilagodi obrazovni proces, nešto takvo na ovim prostorima je misaona imenica. “Već godinama ne rade se nikakve analize u tom smislu. Ranije je bila zakonska obaveza poslodavaca da dostave godišnje potrebe za radnicima, ali je to odavno napušteno. Nedavno smo radili probnu anketu gdje je filijala Banjaluka trebalo da prikupi podatke od 20 poslodavaca i vjerujte da smo se više namučili da skupimo 20 poslodavaca koji će nam poslati tu povratnu informaciju, nego što nam je nekada trebalo truda da to uradimo za sve subjekte na nivou banjalučke regije”, kaže gospođa Radović.

Rad na crno: Nezainteresovanost države da ozbiljnije pristupi rješavanju problema nezaposlenosti, ili bar pravljenju neke strategije koja bi u budućnosti mogla rezultirati stvaranjem pretpostavki za lakše prevazilaženje ovog problema, toliko je fascinirajuća da naprosto tjera na zaključak da je nekome i te kako stalo da takvo stanje što duže potraje.

Ilustrativan je primjer pomenutog rada na crno. ” Sa određenim kazneno-sindikalnim mjerama, gdje bi s jedne strane dali stimulaciju poslodavcu da prijavi radnika, a s druge upotrebom kaznenih mjera protiv onih koji praktikuju taj vid zapošljavanja, taj bi se problem mogao jednostavno i brzo riješiti. Da se to dosljedno sprovede realni procenat nezaposlenosti bio bi oko 20 odsto, a ne 40 odsto”, ističe Miroslav Vukajlović dodajući da je upravo država koja bi trebalo da rješava problem rada na cmo i fiktivnih firmi najzaslužnija što taj problem postoji. “S jedne stane imamo poslodavce koji imaju normalan odnos prema saradnicima i sve im uredno plaćaju, a s druge strane imamo državu koja prva ruši sva svoja načela i pravila, jer godinama kao normalno promoviše to što pojedine firme ne uplaćuju plate, staž i socijalno. Svuda odgovornost za takvo stanje snose ljudi koji su rukovodili tim preduzećima, samo se kod nas još nije postavilo pitanje njihove odgovornosti za sunovrat preduzeća”, ističe Vukajlović. Da se ne bi stekao (ispravan) utisak da tolerisanjem rada na crno država godinama kupuje labavi socijalni mir u zemlji, prije par godina čak je pokrenuta «široka akcija na suzbijanju te negativne pojave». Inspekcijama je naloženo da poslodavce koji imaju neprijavljene radnike «oštro» kazni te da im naredi da u roku od sedam dana prijave sve radnike na crno.

Inače… Akcija je krenula; na biro rada su svakog mjeseca počeli pristizati spiskovi radnika sa imenom, prezimenom i matičnim brojem, koji su zatečeni da rade na crno, i biroi su ih shodno zakonu o zapošljavanju odjavljivali, bez mogućnosti da se na biro prijave u narednih godinu dana, odnosno po novom zakonu, šest mjeseci. I poslodavci su, činilo se, počeli izvršavati svoj dio posla. Poštujući rok za prijavljivanje od sedam dana, uredno su obavljali tu formalnost, donosili dokaz da su radnika prijavili u inspekciju, a onda za par dana ili u najboljem slučaju za mjesec iste nesretnike ponovo odjavljivali. Vjerovati da poslodavci koji se redovno služe tim trikoviina to rade bez znanja i blagoslova nadređenih u organima vlasti, bilo bi krajnje naivno. Na nesreću tu se farsa države o suzbijanju rada na crno u cilju zaštite nezaposlenih, ne završava. Nakon što je ispoštovan uslov »da je vuk sit«, trebalo je naći rješenje za to da »ovce ostanu na broju« i država ga je našla u uplaćivanju zdravstvenog osiguranja onima koji su prijavljeni na biro rada. Tako je armija zdravstveno osiguranog radno sposobnog stanovništva, birajući od dva zla manje, nesmetano mogla da nastavi raditi na crno. »Veliki broj onih koji su prijavljeni kod nas ne bi ni bili na evidenciji da nije zdravstvenog osiguranja i da nije izdavanja uvjerenja o nezaposlenosti koja služe za ostvarivanje raznoraznih drugih prava, počevši od dječjeg dodatka, alternativnog smještaja, ranije subvencije za struju i slično. Zbog toga što je potvrda o nezaposlenosti jedan od dokumenata koji otvara mogućnost ostvarivanja takvih prava, imamo na primjer i situaciju da nam žena od 60 godina dođe i prvi put otvara radnu knjižicu«, ističe šef banjalučke filijale Zavoda za zapošljavanje gospođa Radović. U nedostatku namjenskih mehanizama na nivou države koji bi vršili ulogu socijalnih amortizera, takva uloga dodijeljena je Zavodu za zapošljavanje, pa je u toj institucije sve manje prostora, a što je bitnije i novca, ostajalo za bavljenje osnovnom djelatnošcu – posredovanjem pri zapošljavanju. Nije onda ni čudno što su i građani Zavod za zapošljavanje sve više počeli da doživljavaju kao isključivo socijalnu ustanovu od koje se i ne očekuje da im pomogne u rješavanju pitanja zaposlenja. Taj su problem rješavali sami, pronalazeći poslove na crno, po pravilu, bolje plaćene od onih koji su se nudili preko biroa. Zato danas, po riječima Felicije Radović imamo sve češću situaciju da radnici odbijaju ponuđeno zaposlenje preko biroa rada. »Čest je slučaj da nam ponuđene poslove odbijaju građevinski radnici, što nije čudno ako se ima u vidu kolika je dnevnica u sezoni jednom građevincu, a kolika bi mu bila plata. U zadnje vrijeme smo, takođe imali odbijanje zaposlenja kod konfekcionara tekstila, obućara, konobara, frizera…«, ističe Radovićeva pojašnjavajući da one koji odbiju ponuđeno zaposlenje, Zavod odjavljuje a odjavljena lica nemaju pravo da se ponovo prijave u narednih godinu dana. Posebni zahtjevi: Može se pretpostaviti da ljudi koji rizikuju da izgube pravo na zdravstveno osiguranje odbijajući posao koji im je ponuđen preko Zavoda imaju dobar razlog za to, odnosno da već negdje rade, doduše neprijavljeni, ali svjesni da od plate koju tu dobijaju mogu prehraniti sebe i porodicu. Međutim, u nekim slučajevima, pogotovo kada su mladi ljudi u pitanju, odbijanje ponuđenog zaposlenja, pa čak i odbijanje mogućnosti da traže posao proizlazi iz njihovog uvjerenja da im se nude poslovi ispod njihovog nivoa i premalo plaćeni za njihov ukus. Luksuz da razmišljaju u stilu »bolje džaba ležati nego, džaba raditi« imaju uglavnom oni srećnici koje roditelji izdržavaju iako su im dječica več odavno zagazila u treću ili čak četvrtu deceniju života.

»Mladi ljudi su često nerealni u vezi s pitanjem želja i planova. Imamo mnogo mladih ljudi koji nemaju radnih navika, koji dođu i kažu da bi nešto radili, a več sljedeći dan promijene mišljenje. Takvom opredjeljenju pogoduje i okruženje. Stalno se promovišu negativne pojave i mladi ljudi razmišljajuči u tom pravcu gube radne navike, gube kontakt sa realnošcu i sva svoja razmišljanja usmjeravaju na pitanje kako otići iz zemlje«,ističe Vukajlović. Istina, uvjerenje da u ovoj zemlji nema hljeba za njih, neki od tih mladih ljudi mogli su steći i na osnovu ružnih iskustava sa poslodavcima koji su ih »iskoristili«, a onda im dali otkaz, međutim, Vukajlović ističe da su neuspjesi uvijek mogući, bili mi u inostranstvu ili ovdje. »Znam to iz ličnog iskustva, jer sam proveo deset godina vani.

Međutim, ako ste vi sebi stavili za cilj da funkcionišete kao vrhunski stručnjak bez obzira na to kakvim poslom se bavite, neko će to uvijek znati nagraditi i neko će htjeti da plati to vaše znanje.« U svakom slučaju, vrijeme u kojem su drugi mislili za nas, kada je posao u pitanju, definitivno je prošlo. Od vlasti, pogotovo ovakve kakva je ova poslijeratna, iluzorno je bilo što očekivati. Njima, što se dalo vidjeti i iz primjera u ovom tekstu, trenutno stanje haosa u potpunosti odgovara. Jer zaboga kada bi se sve dovelo u red, kako bi oni kojima je haos jedina sredina u kojoj uspijevaju, opstali. Zato nemamo programe za zapošljavanje, nemamo strategiju, nema napretka u suzbijanju rada na crno, zato se poslodavcima dozvoljava da manipulišu radnicima… Pravdanje da se tu ništa ne može uraditi, jer nemamo odgovarajuče resurse, postalo je krajnje smarajuće. Resurs koji u ovom slučaju najviše nedostaje jeste dobra volja da se nezaposlenost u zemlji sistemski rješava. Kako stvari stoje, ovaj će resurs biti najdeficitarniji i u narednom periodu, jer na vlasti već godinama imamo istu garnituru ljudi koji po potrebi presvlače partijske dresove i čija je jedina ideologija lično bogaćenje. Riječ je o ljudima koji pobjeđuju na izborima na koje, po pravilu, ne izlaze oni koji se izjašnjavaju za odlazak iz BiH. I zato poruka za njih: samo vi sjedite skrstenih ruku, eventualno prošetajte do ambasade da vidite dokle se stiglo sa rješavanjem vašeg zahtjeva za iseljeničku vizu, ni za živu glavu ne izlazite iz kuće u vrijeme izbornog glasanja i čekajte da vam bude bolje jednog dana. Pardon, jednog lijepog dana.